Parasport
Hello everybody
Ljubitelji sporta znaju da nakon regularnih Olimpijskih igara uvek slede takozvane Paraolimpijske igre. Međutim mnogo ljudi ne zna razliku između ta dva takmičenja tj. šta znači taj prefiks para, ko se takmiči na Paraolimpijadi i šta je to uopšte parasport. Zato sam rešila da naredna tema ovog bloga bude upravo posvećena ovim inspirativnim ljudima i njihovim karijerama jer zaslužuju mnogo više od dve rečenice na nekoj preskočenoj strani novina. Zaslužuju da se čuje za parasport i da se vrednuju podjednako, čak i više nego "obični" sportisti.
Parasportom se bave ljudi sa invaliditetom bilo da je on psihičke ili fizičke prirode. Postoje 4 kategorije invaliditeta: psihički, fizički, trajni i trenutni, dok je parasport nastajao u skladu sa 3 grupe: gluvost, intelekt i fizička sprema.
1. Prvo takmičenje ljudi sa poremećajem sluha održalo se u Parizu 1924. godine pod nazivom Paris Silent Games. Od tada do sada to takmičenje je preraslo u svojevrsnu Deaflympics kako stranci to nazivaju.
2. Kada govorimo o intelektualnom invaliditetu prva takmičenja ljudi sa mentalnom zaostalošću održana su 1960tih godina tačnije 1962. kao deo letnjih kampova čuvene Eunice Kennedy Shriver koja se smatra pionirom ovog tipa parasporta. 1968. godine održala se zvanična prva Specijalna Olimpijada. 18 godina kasnije osnovana je i prva Federacija koja podržava osobe sa ovim problemom i integriše ih u sportska takmičenja.
3. Najčešći tip invaliditeta je pak fizički tip u šta spadaju paraplegičari, kvadriplegičari, ljudi sa amputiranim udovima itd. Nepopularno nazvana Olimpijadom bogalja 1911. prvi put se održalo takmičenje ovih parasportista u Americi. Ser Ludwig Guttmann smatra se pionirom rehabilitacionog sporta kao i implementiranjem tog sporta u regularna sportska takmičenja. On je 1948. godine organizovao prve takozvane Stoke Mandeville igre koje kasnije prerastaju u IWAS svetske igre a one potom u Paraolimpijske igre. Prve zvanične POI organizovane su nakon OI u Rimu 1960. godine. U početku na tim takmičenjima su učestvovali samo sportisti u kolicima koji su najčešće bili ratni vojni invalidi, da bi 1975. bila proširena i na sportiste sa amputacijama i poremećajima vida. 1980. uvršćavaju se i ljudi sa cerebralnom paralizom te se tako zaokružuje skup potencijalnih takmičara u različitim disciplinama.
Kao što se može i pretpostaviti parasport je najrazvijeniji u Americi gde se najviše novca i vremena i ulaže i gde se najčešće i razvijaju nove discipline. Neki od sportova u kojima se takmiče paraolimpijci su goalball (specijalno dizajniran sport za ljude sa poremećajem vida), fudbal 5 na strani, sedeća odbojka (interesantno nastala u Holandiji gde se najviše i danas igra), košarka u kolicima, mačevanje u kolicima, ragbi i tenis u kolicima.
Paraolimpijske igre, kao što sam već na početku naglasila, se uvek održavaju nakon Olimpijskih igara kako bi zadržale zainteresovanost gledalaca koji su pratili prvo Olimpijadu. Nekada nekim ljudima padne na pamet da probaju da izigraju sistem pa je tako LPOI 2000. godine u Sidneju pogodio strašan skandal kada je reprezentaciji Španije oduzeto 5 medalja jer je jedan od članova pobedničkog tima(ustvari tajni novinar) otkrio da nisu svi takmičari prošli neophodne IQ testove i da su sa normalnim IQ-om probali da prođu i osvoje medalje.
Ipak postoje i svojevrsne legende parasporta koje svojim primerima daju inspiraciju mnogima sa sličnim invaliditetima da je sve moguće ako to dovoljno jako želite. Neki od njih su:
Stephen Miller (cerebralna paraliza)-terenska atletika, 16 medalja od toga 9 zlata
Beatrice Hess (cerebralna paraliza)-plivanje, 15 zlata
Mike Kenni (povreda kičmene moždine)-plivanje, 16 zlata
Tanni Grei-Thompson (spina bifida)-atletika, 11 zlata na 100/200/400/800m
Franz Nietlispach (povreda kičmene moždine padom sa trešnje u 15oj godini)-trke u kolicima, stoni tenis, drumski biciklizam, od 1976 do 2008 učestvovao na svim POI
Jonas Jacobsson (poremećaj u razvoju nogu)-30 godina neprikosnoven u streljaštvu sa čak 16 zlata
Naravno ne ide a da ne spomenem i naše divne sportiste koji nas uvek obraduju sa medaljama sa velikih takmičenja poput Dragana Ristića (vazdušna puška 50m u ležećem stavu), Borislava Pekić-Ranković (stoni tenis), Nebojša Đurić (bacanje kugle), Željko Dimitrijević (bacanje čunja) i mnogi mnogi drugi.
Elem, nadam se da vam je ovaj članak bio zabavan i da ste saznali nešto malo više o parasportu. Moram priznati da sam i ja dosta naučila istražujući o ovoj temi, a želela sam jer me je uvek bilo sramota kako slavimo naše sportiste kad se vrate sa medaljama sa OI a naše paraolimpijce uvek nekako skrajnemo i ne divimo se dovoljno njihovom uspehu. Sve što obični sportisti urade ovi ljudi to urade sa 10 puta više uloženog truda i to je zaista za divljenje. Sledeći put kada vas bude mrzelo da potrčite za autobusom ili se dobacujete sa svojom decom loptom setite se ovih ljudi koji uprkos svim nedaćama koje su ih snašle pre ili kasnije u životu nisu dozvolili da ih to sputa i limitira već su gurali napred i uradili ono što su želeli dokazujući da je sve moguće.
Pozdrav i čitamo se uskoro sa još jednom zanimljivom temom